Naricanje, kao praksa usmene kulture, bilo je široko rasprostranjeno u tradicijskim zajednicama raznih dijelova svijeta – posebno u mediteranskim i balkanskim regijama no poznavali su ga gotovo svi europski narodi. Kao obredna praksa vezana uz posmrtno-pogrebne običaje, naricanje je imalo svoju magijsku, društvenu i psihološku funkciju. Sve do uvođenja tabua smrti te potiskivanja, pa i zabrane javnog izražavanja tuge, naricanjem se dušu pokojnika trebalo valjano otpremiti na drugi svijet, a ožalošćenima i široj zajednici pomoći izraziti zajednički gubitak. Unatoč brojnim zabranama svjetovnih i crkvenih vlasti, praksa se uspjela održati u nekim područjima i do današnjih dana, a glasno naricanje pred drugima ustupilo je mjesto tihom naricanju za sebe.¹
Audio rad Ustenjavanje naroda nastaje iz somatske prakse koju su u sklopu Otvorenog studija Galerije Miroslav Kraljević Selma Banich i Adam Semijalac počeli razvijati baveći se istraživanjem folklornog nasljeđa - narodnog bluesa - i u narodu s njim povezanim običajima.
Nadovezujući se na tradiciju naricanja – prakse stiliziranog oplakivanja umrlih kako bi se okupljeni prepustili nekontroliranoj bujici emocija, nastale su hihotača i ustenjača – kolektivne prakse koje eksperimentiraju s dahom, glasom i tijelom, a mogu se prakticirati kao narodni običaj, terapeutska praksa i/ili improvizirano muziciranje sa zvukom i napjevom koji nastaje iz uzdisanja, jaukanja, kukanja, jecanja, stenjanja odnosno smijanja.
U kontekstu aktualnog pokušaja društvene retradicionalizacije i neokonzervativnih reformi u Hrvatskoj i šire, Ustenjavanjem naroda u izvedbi Grupe za nove narodne prakse nastoji se kritički promišljati uloga i emancipacijski potencijal narodnih običaja u suvremenom kontekstu.
Somatskim pristupom u improviziranoj partituri, koja polazi od običnog udaha kako bi se grupnim izvođenjem razvila u nekontrolirano ustenjavanje s dionicama naricanja i hihotanja, kanaliziraju se i javno izražavaju osjećaji kao spontani i iskreni izrazi opuštanja, ugode, žudnje, nemira, strasti, jada, tjeskobe, tuge i radosti.
Uviđajući povezanost svih vidova opresije, pa i hijerarhija koje se uspostavljaju jezikom, ovim radom preispituju se nametnute norme patrijarhalne tradicije, kreira prostor za psihofizičko i emocijonalno samoizražavanje te prakticira pravo svake osobe da sama istražuje sebe kao biće. Izvedbom ustenjavanja ćudorednog naroda, radom planski osmišljenim za radijski eter, poziva se slušateljice i slušatelje na slobodno prepuštanje vlastitim vokalnim i tjelesnim potrebama, reakcijama i izrazima. Individualno ili u grupi.
Povezujući ljude koji sudjeluju u izvođenju ovog napjeva s drugima, tematizira se potreba za obnavljanjem društvenih odnosa koji će se temeljiti na politici radikalne skrbi, prakse koja ne pristaje na samorazumljivo pokoravanje društvenim normama.
Rad se izvodi kao akcija podrške borbi za reproduktivna i seksualna prava, uključujući pravo na slobodne i odgovorne reproduktivne izbore te seksualni užitak i emocionalno seksualno izražavanje.
¹ Marošević, G. Naricanje u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu. Narodna umjetnost 42/2, 2005, str. 39-48
Izveli: Selma Banich, Luiza Bouharaoua, Mirjana Grabovac, Lana Hosni, Tara Ivanišević, Ana Jelušić, Marko Gutić Mižimakov, Karen Nhea Nielsen, Ivana Rončević i Paula Zore
Montaža: Selma Banich i Adam Semijalac
Tonska obrada zvuka: Adam Semijalac
Snimatelji: Dubravko Robić i Srđan Nogić
Uvodni komentar: Selma Banich
Konačno tonsko oblikovanje emisije: Nikola Podkrajac
Urednica: Evelina Turković
Produkcija: Odjel Drama, HRT, 2018
Grupa za nove narodne prakse nastala je u sklopu rezidencijalnog boravka Selme Banich i Adama Semijalca u Otvorenom studiju Galerije Miroslav Kraljević, 2018.
Naslovna fotografija: Miran Kramar (Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu, 2018)