TREŠNJEVAČKI DÉRIVE
work-in-progress
BAZA, Zagreb, 2016-2017
Umjetničko istraživanje u suradnji s kustoskim kolektivom [BLOK]
Sav prostor je okupiran od strane neprijatelja. Živimo pod stalnim policijskim satom. Ne samo zbog policije – i zbog geometrije.
— Raoul Vaneigem, Internationale situationniste #6, 1961
(Upute za) stanovanje iz prve ruke
Prostor sam po sebi ne postoji. On jest, i uvijek je bio, produkt društvenih uvjeta. Zato treba uputiti se u istraživanje stanovanja nogama, promatrajući život stanara kao Georges Perec; u 'zgradama u presjeku, uklonivši im fasade'. [1]
Stanovati u prostoru. Biti cijelim svojim bićem zadržan u istom, sagrađenom mjestu. Biti umješten. U stanu neke zgrade, u zgradi nekog kvarta, u kvartu nekog grada, u gradu. U plastičnim gradovima diljem posrnulog, kapitalističkog svijeta. I tamo biti sam. I kao takav biti sam.
Imati pravo na prostor stanovanja ne znači samo imati osiguran krov nad glavom. To pravo bi trebalo podrazumijevati puno više od samog okvira, kućišta ili materijalnog doma za svakoga od nas. Kad promišljamo uvjete za stanovanje, pozvani smo promišljati sve uvjete za život. Pozvani smo misliti utopiju stanovanja. Od organizacije svakodnevice do svakodnevnih uvjeta za život. I to, naravno, ne samo naš. Odluke o našem stanovanju se ne donose u našu korist. One nisu naše. Posljedice takve izvlaštene pozicije u odlučivanju o vlastitom životu snosimo svakodnevno, svi redom. U takvom stanovanju ništa nije doista naše, osim (prividnog) vlasništva, mjesečne rente, dužničkog ropstva ili beskućništva.
Kako stanujemo, i kakve veze istraživačko hodanje ima s tim?
Ovo istraživanje će se temeljiti na dvije pretpostavke, a obje imaju svoje ishodište u političkoj imaginaciji i radikalnoj praksi Guy Deborda. Prva pretpostavlja da je moguće napraviti psihogeografsku kartu Trešnjevke, a druga da će nas dérive odvesti u pravom smjeru, onom koji sami nismo mogli niti imaginirati. Sve na tom putu može postati ključ za drugačije stanovanje.