Provedeno istraživanje pokazuje da za 83% ispitanica primanja u struci ili mirovina nisu dovoljni za podmirivanje realnih životnih potreba, da su mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada za čak 55% ispitanica manji od hrvatskog prosjeka, a za 34,8% ispitanica i od hrvatskog minimalca te da preko 68% ispitanica koje su majke smatra da primanja od umjetničkog odnosno pedagoškog rada nisu (ili većinom nisu) dovoljna za uzdržavanje djece. Zatim, da preko 61% ispitanica nema trajno riješeno stambeno pitanje, da je za 80% ispitanica stambeni prostor ponekad ili uvijek ujedno i njihov radni prostor te da velika većina ispitanica, uključujući i zaposlene umjetnice, ulaže vlastite resurse u svoju umjetničku i/ili pedagošku praksu. To uključuje vlastiti novac za produkciju radova i troškove stručnog usavršavanja, radnu odjeću, obuću i opremu, knjige, kostime, informatičku opremu i opremu za snimanje slike i zvuka, vlastite instrumente, prostorne resurse, osobna vozila i drugo. Nadalje, 48% ispitanica susrelo se s nekim oblikom diskriminacije na radnom mjestu i izvan njega (većina ispitanica bile su diskriminirane na osnovi spola i rodnog identiteta, a jedan dio na osnovi rase, etničke pripadnosti i kao pripadnice nacionalne manjine), čak 36,8% ispitanica bilo je izloženo mobbingu na radnom mjestu (pritom se etička povjerenstva, strukovne udruge i sindikati nisu pokazali kao efikasni saveznici u pružanju potrebne podrške), a preko 25% ispitanica je za isti posao plaćeno manje od svojih muških kolega (pritom su podaci o honorarima često nedostupni i netransparentni pa je stoga otežano reagirati na rodno uvjetovane razlike u plaćama).
