JUGOPALESTINKA

Na izmaku svitanja, WHW, Čuvaonica EMZ-a, 2025

 

PERFORMANS

Jugopalestinka se kreće emocionalnim krajolicima koje oblikuju gubitak i nježna upornost odnosa. Polazi od rane koja pamti, od kolektivne i povijesne boli rođene iz nepravde, gubitka i nedovršenih borbi za oslobođenje, i vodi prema niti koja povezuje, tihoj postojanosti brige koja nas drži zajedno unatoč udaljenostima i vremenu.

U jugopalestinskom smislu, riječ je o kretanju između tuge — duboke boli koja odbija umrijeti dok ne pronađe pravdu ili izraz — i prakse odnosne njege koja pretvara bol u kontinuitet i smisao, u nježnost koja oslobođenje održava zamislivim; između melankolije iznevjerenih solidarnosti i izbrisanih drugarstava, te krhkog, ali postojanog srodstva koje preživljava ideologije, granice i izgnanstva.

Kroz čin vezenja, kroz zajednički dodir igle, tkanine i kože, naš susret postaje ritual zajedničkog življenja i prisjećanja. Svaki ubod traži nježnost, prisutnost i odgovornost; vezati pažljivo znači priznati da rana još uvijek diše.

Jugopalestinka nije prikaz, nego praksa žalovanja koje odbija biti izbrisano i brige koja odolijeva očaju. U tom malom činu zajedničkog stvaranja možda ćemo nakratko preobraziti muzejsku čuvaonicu, prostor pohrane i tišine, u mjesto gdje se sjećanje, solidarnost i ljubav ponovno ušivaju u svijet.

Jugopalestinka moves through emotional landscapes shaped by loss and the gentle persistence of companionship. It begins from the wound that remembers, from collective and historical pain born of injustice, loss, and unfinished struggles for liberation, and moves toward the thread that binds, the quiet endurance of care that holds us together across distances and time.

In a Yugopalestinian sense, it is a movement between grief — a deep ache that refuses to die until it finds justice or expression — and a practice of relational care that turns pain into continuity and meaning, into the tenderness that keeps liberation imaginable; between the melancholia of betrayed solidarities and erased comradeships, and the fragile yet enduring kinship that survives ideology, borders, and exile.

Through the act of embroidery — the shared touch of needle, fabric, and skin — our encounter becomes a ritual of co-living and remembering. Each stitch requires gentleness, presence, and responsibility; to embroider carefully is to acknowledge that the wound is still alive.

Jugopalestinka is not a representation but a practice of mourning that refuses erasure and care that resists despair. In this small act of collective making, we may momentarily transform the museum depot, a space of storage and silence, into a site where memory, solidarity, and love are stitched back into the world.

 

Credits and links

Osmislila / devised by: selma banich

Kustosica / curator: Tea Kantoci

Fotografije / photo: Ana Opalić

Produkcija / production: WHW, 2025

Performans je dio izvedbenog programa izložbe Na izmaku svitanja, kustoskog kolektiva Što, kako i za koga i Ane Kovačić, realizirane u suradnji s Etnografskim muzejom u Zagrebu. / The performance is part of the public program of the exhibition At the End of the Small Hours, curated by the collective What, How and for Whom and Ana Kovačić, realized in collaboration with the Ethnographic Museum in Zagreb.

Cover photo: Ana Opalić (Jugopalestinka, 2025)

+ Na izmaku svitanja ~ At the End of the Small Hours

+ WHW

+ Etnografski muzej Zagreb